Birokratija, sve neplaćene “vrste bolovanja” (“obično”, trudničko, porodiljsko), ilegalna konkurencija…
Postati i opstati kao poduzetnica, ne predstavlja nikakav problem – ali samo ako je u pitanju ironija ili neka šala, vic… Tačno je da žena istovremeno može biti vrijedna, istrajna, jaka, puna ideja, kreativnosti i volje… Ali, sve ostalo može biti, a najčešće i jeste, problem, poteškoća, razlog odustajanja od borbe, snova, ideje, ma i od same pomisli za bilo kakav rizik i pokušaj.
Kažu da neke žene jesu rođene za poduzetništvo, dok neke nisu. Na kraju, obje “grupe” su, nažalost, skoro na istom nivou! Ove koje nisu rođene za tu ulogu – i ne pokušavaju ništa na tom privatnom biznis polju, jer ne znaju, ne žele da znaju ili jednostavno neće, a ove što jesu rođene za to – često nemaju dovoljno jak vjetar u leđa, pa na kraju dođu na isto. Taj vjetar su mnoge osobe i njihove funkcije od kojih zavisi napredak i brzina razvoja biznisa. Kako? Pa, odprilike, ovako:
Dobijete neku ideju sa kojom želite da se “probijete” u svijet poduzetništva, biznisa, poštenog rada, zarade… Bezbroj puta se pitate i analizirate da li je to dobra i pravilna odluka iako imate jaku volju, znanje i želju za uspjehom, vrijeme i sve što je potrebno da bi krenuli, počeli… Uvjerite se da je to pravi put i odlučite se da idete naprijed i samo naprijed. Ali ne može…
Koče vas mnoge nedoumice, birokratija, neznanje mnogih koji su na radnim mjestima bitnim za vas i vaš biznis – pa ne znaju da vam pomognu ili upute nekome ko to zna, “prebacuju lopticu” s jednih na druge, pa neki su na bolovanju, a baš niko drugi ne može da ih zamijeni – pa čekate povratak njega / nje uz komentar kolega da ne znaju ni naslutiti koliko će to čekanje potrajati, onda ste negdje došli prerano, negdje u vrijeme pauze, negdje prekasno, pa neke od papira su izgubili ili vam jednostavno fali neki papir, “još samo jedan”, opet… I sve ovo, samo je mali dio koji na početku ne daje ni najmanju volju za nastavak ostvarenja ideje.
Da ne spominjem novac koji trebate imati i izdvojiti / halaliti kako bi išta i pokušali. Ako, nekim čudom, uspijete riješiti sve bez velikih problema, nedaća i s minimalnim utroškom živaca – u nekom, vama normalnom roku – onda dolaze drugi problemi koji trebaju da se zovu blagoslov, a ne problem!
Recimo da ste ideju pretvorili u djelo, pozavršavali hrpu potrebne papirologije, pokrenuli biznis, maksimalno se trudili da opstanete, usputno tražili i našli neki prostor gdje se zahtijeva plaćanje unaprijed za nekoliko mjeseci, godinu, a koji se treba renovirati, preurediti, reklamirali se kako znate i umijete, da “privučete” mušterije i tako umorni i razočarani u period iza sebe, s osmijehom dočekate te iste mušterije i radom se potrudite zadržati ih, da opet dođu baš kod vas… Ovo je općenito napisano bez obzira da li je u pitanju neka radnja, salon – bilo kakav prostor za prodaju usluga ili proizvoda.
Eh, tada, npr. zatrudnite, planski ili ne – često nebitno. Pišem u okviru dosadašnjih iskustava za koje znam. I onda se, možda i razbolite, a sebe uvjeravate da ne smijete biti bolesni ni pod razno, niti sebi priuštiti takav luksuz. Razlog? Pa bolovanje bi bilo neplaćeno! Zatrudnili ste? (to je problem, koji nazvah blagoslovom). Već zamišljate kako zatvarate radnju, salon, stavljate ključ u bravu, dajete otkaz sebi i možda još nekom koga ste jedva našli da zna, voli i želi da radi, stekli međusobno povjerenje… Zašto takve misli? Kratko i jasno: Porodiljska (ne)naknada! Onda nastupa ljutnja, huja i razočarenje u više nijansi, ali niko vas ne pita kako ste, da li vam treba pomoć? Ne nude se rješenja, pa makar jedno! Bude vam još gore i teže…
Manje bitan “faktor” jeste i ilegalna, nezdrava, a sve prisutnija konkurencija.
Kaže jedna poduzetnica (a ovo je priča mnogih): Odlučila sam se da budem sebi gazdarica, da se maksimalno trudim da svoj posao radim najbolje što znam jer taj posao volim. Da se usavršavam na tom polju, budem bolja i uspješnija i da, makar, solidno zarađujem za sebe i prodicu te samim tim budem ekonomski bezbrižna, sretna, ispunjena… Ali, dešava se suprotno. Želja, volja i znanje nisu dovoljni. Kako da budem na porodiljskom i istovremeno radim i zarađujem za državu i sebe? Nikako, a država traži svoj dio… Na pomoć nisam naišla, pa ni savjetom nekim, a ne nečim ozbiljnijim, konkretnijm, korisnijim… Sva pitanja i borbe se završe sa: Nije do nas! Na pogrešnoj ste adresi ili dobro poznata: Takav je zakon! I onda se pokajem za sve što sam do sada radila i uradila, jer ne mogu dalje. Jedino da zatvorim salon!? Umjesto da uživam u trudnoći, ja se bavim mislima kako da preživi moj biznis, pa samim tim i ja kao poduzetnica, svoja “velika” gazdarica uz obaveze koje uz to slijede… Sreća, pa nisam još radnicu zaposlila, a razmišljala sam. To bi bila dupla gorčina i osjećaj krivnje. Problem za problemom, a svjetlo na kraju tunela se i ne nazire – zaključila je.
Mjesta ima i za spomenutu “crnu” konkurenciju koja itekako uspijeva i niko takvima ne kaže: Fali ti sve, a ne samo papir! Mada, mnogi se često našale pa kažu: Ma što da rade drugačije i kako treba, kad ovako zarade mnogo više dok mi čekamo neko legalno rješenje, dozvolu, potvrdu – oni se narade, dok mi i ne krenemo! Nije daleko od istine!
A da spomenemo i period iza nas, COVID? Posebna priča koja u sebi nema solidarnosti niti i najmanje razumijevanja prema poduzetnicima, posebno ženama.
Poduzetnica ste? Možda odavno, godinama, a možda friška – ostvarena prije, pred ili u toku korone? Zasigurno ste se pronašle u tekstu i vjerujem da je reakcija sljedeća: Ma ovo je najmanji dio u odnosu na to s čime sam se sve susrela, koliko načekala, razočarala, padala i dizala čekajući naredni pad…
Treba se glasnije pričati o ovakvim i sličnim problemima. Ne može niko ništa (bar ne kako treba) završiti u ime nas ili našeg posla. Od priče nema ništa – slažem se, ali ako je u pitanju samo priča bez djela. Svaki savjet je od koristi, zdrava konkurencija je motivacija, znanje na odgovarajućim pozicijama je pomoć, jer u suprotnom, što je logično, slijedi samo odmoć koja obećava nervozu, strah, odustajanje, ključ u bravu…
Žene su jake, samo trebaju jače to i da pokažu – što transparentnije, više i češće – pa se odgovorni, napokon, možda trznu i urade nešto pametno, potrebno i logično kako bi zadržali vas i vas biznis – jer i oni imaju koristi.
Nikoga ne napadam, samo prenosim realno stanje, koje je, kako god napisala, blaga verzija u odnosu na pravi svijet u kojem se sve ovo i još mnogo toga dešava, ali i dalje ne rješava.
Mnoge mlade djevojke žele da budu poduzetnice, ali zbog raznih nedaća i poteškoća, ipak, odluče da se udaju. Misle da je takav vid bježanja od stvarnosti puno bolji i lakši. Udaju ne spominjem u lošem kontekstu, osim ako: Ekonomski neosnažene djevojčice, djevojke i žene često donesu ovakvu odluku koja nije dobra za njih, a misleći da tako rješavaju mnoge probleme, prvenstveno egzistenciju. Ali ne trebamo da krivimo njih, nego one zbog kojih se snovi, trud i pokušaji ruše, pa one smatraju da su prisiljenje na takav, jednostavniji čin – bez puno čekanja, papirologije, borbe, umora…
Ovo su samo neki, u moru “problemčića”, ali, ipak, ne odustajte od svojih ideja i snova i ne dajte strahu da preovladava! Pričajmo otvoreno i redovno dok ovakve teme ne postanu nepotrebne – zvuči nemoguće, ali opet imaju i one: Nikad se ne zna! Ko čeka, taj dočeka! Vrijedi pokušavati… Sretno!
Melika Hrvić