Nemoj se smijati – oplakaćeš!
Smijeh je sunce koje tjera zimu s ljudskog lica – Victor Hugo
Nedavno “naletih” na jedan video, našeg poznatog bh. glumca / komičara, koji me baš onako iskreno nasmijao: Nemoj se smijati, oplakaćeš!? Kako i sam reče, ne može da vjeruje kakav je to fašizam u našim mozgovima. Doduše, on dodatno sve slikovito dočara uz neke neprimjerene izraze i riječi zvane psovke – ali evo, ja ću biti fina.
Priznajem da se uvijek vodim time, da ću oplakati ako se iz duše nasmijem ili zaplačem od smijeha. Zašto? Zato što se meni to zaista jako rijetko dešava. I kada se desi, dok se smijem, kroz glavu prolazi ta misao – Melika, oplakat ćeš! I kada se nešto desi nakon toga, makar i neka sitnica – ne baš lijepa sutuacija, sama sebi održim predavanje: Eh, eto ti tvoje smijanje. Znala si da ćeš oplakati ali ti i dalje nastavila da se keslaš…
Znam, poznato je ovo svima. Krivimo sebe i za sve lošije često kažemo da se desilo jer smo se nasmijali do suza, pa nam prisjelo. Znala sam ja sebe tako opravdati ako bi neki ispit bio potežak, pa sebi kažem: Moja Melika, da se nisi smijala, ispit bi položila, a ovako ćeš oplakati 🙂 Logično, nema šta!
I tako mi sami sebi stvorimo neke teorije zavjere u koje vjerujemo – nebitno da li iz neke navike ili možda vjerovanja u to. Mnogo je izreka u našem jeziku i na našem području, ali o tome bi i knjiga debljeg izdanja bila nedovoljna. Nemoj ovo, nemoj ono, nemoj ni ovo ni ono, ako ćeš ovo, onda nemoj nikako ono… Zaista smo fenomen po tom pitanju i nerijetko praznovjerju. Ovo se ne tiče onih logičnih izjava, činjenica i savjeta kojih je kao takvih baš malo.
Istina, dešavalo se da doživim nešto loše i tužno dan nakon nekog slavlja punog sreće, zabave i smijeha – što je bilo dovoljno da sebi kažem (ubijedim sebe) da je to sve radi toga: Znala sam da me ne čeka nešto lijepo nakon onolikog smijeha! Kao, ne bi se desilo, da se ja nisam smijala. Kako da ne…
Odrasla sam, kao vjerovatno i većina nas uz tu poznatu rečenicu i njene slične sinonime – samo se ti smij / keslaj dok ne oplačes! Prestani, oplakat ćeš! Ako nastaviš, znaj da ćeš oplakati i sl. Tužno je što se bojimo smijeha, posebno onog koji ne možemo da zaustavimo pa se ponekad “zakocenemo” i koju suzu pustimo. Umjesto da se dodatno nasmijemo, mi dumamo šta bi se moglo desiti jer možda ćemo oplakati…!
Nedavno me zove prijateljica, pita kako sam. Kažem joj da me glava boli i da sam baš “hafifna”. Ona meni na to: Ma ja, to je sve zbog onog jučer – koliko si se vala ismijala, čudi me da te sve ne boli, a ne samo glava. Eto, znala sam da ćeš oplakati. Ja se tu nasmijem i kažem joj da ću joj se javiti nakon što do kraja oplačem, a ona meni: Joj, jesi ti neka – ne vjeruješ u stare izreke, pa nisu nastale onako, bez veze i bez nekog smisla… Rekoh joj: hej, glava i dalje boli, javim se 🙂
Opet kažem, nekad sam to često izgovarala, ali vala više ne… Vjerujem u to da se insan s godinama mijenja, pa i neka vjerovanja – tačnije stavovi prema izrekama koje su nekada bile vodilja kroz život.
Ma oplakat ću kad tad i kako tako, smijala se ili ne… Tako da savjetujem da se smijemo bez ikakvog straha i sputavanja. Evo ja bih se sad nasmijala jer sam prije vjerovala u posljedice nakon smijeha, ali ne smijem – bojim se, oplakat ću 🙂
Inače, nema čestih pojava gdje se smijemo onako da oči zasuze, pa da nam nestane daha i zato to trebamo cijeniti i maksimalno iskoristiti bez straha i kako kažu, babskih priča. Ja zavidim onima koji se olahko smiju – ja to ne znam. Ne zato što ne skontam neki vic ili šalu, nego jednostavno sam jednim dijelom ubijena u pojam – da ne treba da se jako, glasno i iskreno smijem da ne bih oplakala. Zbog te opreznosti, često misle da sam mrgud, ljutko, ters… Ok, ters jesam, ali onaj neki fini i umiljati 🙂
Trudim se da taj dio “ubijena u pojam” bar zaliječim i da, kao Merlin smijehom strah pokrijem uvijek, a ne suprotno. Smijte se – da se i drugi smiju. Možda nije zarazno kao zijevanje, ali vrijedi pokušati 🙂
Melika Hrvić
