Rob kuće / stana nisam niti želim da budem. Vrijednije, bolje, ljepše, zdravije i korisnije je da negdje s porodicom odem i uživam u šetnji, pejzažima, raznim sadržajima… Nismo izbirljivi kada je vrijeme / nevrijeme u pitanju – za svaku priliku postoji odjeća i način. U planine i šume idemo kada god, nema izgovora tipa: pa sad je hladno, blatnjavo, neprohodno, klizavo, ovako ili onako… Idemo, pa se znamo vratiti mokri od znoja, blata ili neke lokve u koju smo upali. Ali taj smijeh koji se desi tokom i nakon takvog pada, sigurno se nikada ne bi desio, dok, recimo slažem veš, tako da…

Poslovi pobjeći neće, a lokva može da presuši i ništa od pada i smijeha 🙂 Svaki izlet je neka avantura, smijeh, poznanstvo… Idemo da se ujedno umorimo ali odmorimo, da djeci pokažemo i da ih naučimo da u svemu može da se uživa bez obzira da li je sunčano ili tmurno, prohodno ili blatnjavo, ravno ili poteško se za popeti… Sve ima svoju čar, a tu čar nekako želimo stalno održati. 

U pitanjima kako sve stignem, uvijek nekako osjetim zabrinutost u dijelu koji se tiče kućnih poslova. Kao, kako stignem oprati suđe, veš, sve složiti, pripremiti za nove pohode, pa dio oko prašine, igračaka, nereda i sl.

Evo upravo gledam u hrpu opranog i suhog veša i koliko god je gledala ljutito ili s osmijehom, ona je i dalje tu gdje jeste, ne promjera se niti će. Svejedno njoj da li ću je složiti sad, kasnije, večeras, sutra ili nikad 🙂 Pobjeći neće, a ja, Boga mi, želim i hoću. Suđe oprano, ali neka malo sačeka – ne mora sve odmah biti na mjestu. Divim se i komodi u hodniku koja je natrpana k’o konj ili magarac, ali se ne žali. Baš gledam šta sve na njoj ima i uopšte ne znam koje je pravo mjesto u stanu od toga svega, nekako se samo “nabere” – Laylin rad, Benjin rad, zajednički rad, pa malo radova od plastelina da se fino osuše – jer im je najpogodnije baš tu na komodi, šta li… Evo i dvije kacige ispod silnih papira – a mogla sam ih baš tražiti na “pravom” mjestu.

Kod mene ništa nije sterilno, ali me to nimalo ne brine. Nisam, kako stariji koriste pojam – peksin, ali nisam ni neka aman čistunica. Igračka na podu da mi predstavlja problem? Jok! Samo je preskočim jednom, dva, ponekad i tri puta, a onda već obavijestim djecu da ide u smeće. Onda nastane vika, a ja kažem kako im ta igračka, očigledno, ne treba. Eh, kako se onda razlete, za desetak minuta nema ništa na podu. Ma ni za lijeka… Pa dobro, možda je ovo neka namjenska taktika ali sadrži i toleranciju i kompromis, pa na kraju dobro svima 🙂   

Bit je da svi trebamo ići negdje, kada god možemo. Najteže se nakaniti, vjerujem. Ali zaista vrijedi, pa makar to bila neka obližnja šumica ili planina, neka kraća ruta za šetnju, čist i svjež vazduh… Ne moraju to biti neki golemi pohodi i pripreme. Kada se osladi ovo kraće i lakše, onda sama želja dođe da to postane sve bolje, duže pa i teže jer je izazovnije.

Muzge s prozora, veš, bilo kakav nered, neće pobjeći – vjerno će nas čekati. Ali avanture i uspomene su nešto što vrijedi, ostaje da se priča, iskustva dijele… I da, nije nužno da mora biti još neko s vama. Nekada s porodicom, nekada i sa ekipama. Nema greške kada, kako i s kim god.

Evo, mene i dalje ova hrpa veša gleda, ni jedan mm se nije pomjerila… Pogledam i ja nju povremeno, pa vidjet ćemo ko će duže izdržati?! Pa veš, naravno, jer mi baš sad treba majica iz te hrpe. I tako, vazda popustim i vazda me te hrpe pobijede, kad tad… Ali zato ja često budem negdje vani, dok one miruju i mene čekaju. 

Budimo degustatori prirode na najbolji mogući način za nas ali da joj nikako ne nanesemo štetu. Ako i vaše hrpe veša treba posmatrati, tu sam – obećavam da nigdje neće pobjeći i da će vas vjerno čekati …

Melika Hrvić