Vrijeme je za kampovanje
Nema stvari koja bi bila tako vrijedna proučavanja kao priroda – Nikola Tesla
Istina, do prije nekoliko godina, pomisao na kampovanje mi je bilo sve osim zabave i nečega vrijednog pažnje. Na svu sreću moje porodice i mene, taj, bez osnove zacrtan stav se promijenio, totalno! Iskustvo kampovanja nam je toliko prijalo da sada jedva čekamo da to ponovimo. Sedmogodišnja kćerka i petogodišnji sin su zaista uživali i često pitaju kada opet idemo da kampujemo. Naše prvo iskustvo je bilo šetanje / planinarenje nekoliko kilometra do Trnovačkog jezera gdje smo začas napravili dvodnevni, šatorski dom. To je bilo u oktobru prošle godine. Dobro, noć jeste bila hladna, ali vatra i oprema su tu da nam riješe ili ublaže taj hladni problem. Sve to je bilo jedno zaista veliko i vrijedno iskustvo koje želimo ponoviti na što više lijepih bosanskohercegovačkih mjesta, gdje je ta vrsta uživanja dozvoljena.
Najprije, sreća je bila što nismo dugo vagali razmišljali da li uopšte da idemo. Draga nam ekipa predložila ideju, mi odmah podržali i avantura je krenula. Da, krenula od tog momenta, jer osim te ideje i volje nismo nista potrebno imali. Uslijedila je potraga i kupovina adekvatnog šatora, vreća za spavanje, ruksaka i neophodnih sitnica. Ovo pišem kao neko ko prije nije dao ni da se spomene kampovanja, a sada jedva čekam pozive i prijedloge. Možda i u vama probudim želju pa se negdje sretnemo i zajedno popijemo kampovsku kaficu, napravljenu vani, na vatri pored neke rijeke, potoka, jezera…
Kada se spomene konak negdje vani, na planini, u šumi – većini se odmah pojave strah i misli u vidu nekog spiska životinja koje bi nas mogle prepasti, napasti ili možda pojesti. Uredu, ima smisla da pomislimo na mogućnost da vidmo neku životinju ali isto tako trebamo biti svjesni i toga da se i one boje nas, kao i mi njih. Mada, one bi uvijek imale pravo da se bune, jer mi dolazimo na njihova prirodna staništa i remetimo njihov mir. Evo, mi nismo sreli nikakve velike, divlje i opasne životinje, osim jedne predivne čupave vjeverice, koja je imala krupne, sjajne oči i koja je isprepadano otrčala u šumu u, kako znamo reći, jednom dahu. Ipak, imaju i neka pravila koja se poštuju i na vrijeme ispitaju i provjere sto se tiče mjesta na kojima je kampovanje dozvoljeno, pa za ozbiljnije strahove i nema potrebe.
Znam šta mislite: Ma ne moramo ništa vidjeti, dovoljno bi bilo čujemo bilo kakav zvuk ili da nešto zašuška, kraja strahu i panici ne bi bilo. Pa da, a kada šuškaju neki papirići od slatkiša, onda se nikad i nigdje ne bojimo, nego se još pridružimo (smijeh).
Najbitnije je da sebi date šansu da zavolite ovaj vid bježanja od stvarnosti, pa makar na dva dana. Priroda koja vas tada okružuje uz šum neke vode, zvuk ptica, pucketanje vatre…, zaista daje pozitivnu energiju kojom napunimo baterije prije vraćanja u svakodnevne rutine.
Dva su načina bitna za spomenuti, a najviše radi što lakše i uspješnije avanture. Ukoliko idete autom i pakirate blizu mjesta gdje ćete kampovati, onda se nema puno šta pisati, savjetovati niti brinuti. Sve potrebno je u autu, pri ruci, tako da ostaje uživanje.
Možete iznositi kako vam šta treba u kojem momentu, bez da razmišljate o načinu pakovanja i nošenju svega toga.
Drugi, teži, ali meni draži način, jeste, da nakon vožnje, ostavimo koji kilometar za šetnju, penjanje, uživanje kroz poljane, šume, dijelove pored vode, izvora… U jednom momentu ste na otvorenom proplanku, nakon toga u hladovini guste šume. Šteta je sve to propustiti, ne vidjeti i ne fotografisati. Jeste to umor, ali onaj zdravi. Pratite svoj tempo i jednostavno stanete kada više ne možete ili ne želite da nastavite. Najbitnije od svega je da ponesete što više potrebnog ali da sve ima neku laganu alternativu. Koliko kod bila lagana šetnja po laganom terenu, pod teretom postaje teža. Ne pišem o nekoj profesionalnoj opremi ali do toga ćete svakako doći samo da zavolite kampovanje. E, onda slijede istraživanja, kupovine od sitnica do većih stvari i jedva čekanja za ponovnom kamp-avanturom.
Mi smo, tokom našeg puta, sve raspodijeli tako da svako od nas ponese dovoljno, ali da niko ne bude preopterećen. Da odmah naglasim, ponijeti vodu, vodu i još malo vode. Najbitnija, zaista. Kako tokom puta, tako i kasnije. Mnoga su mjesta sa izvorom pitke vode ili obližnjim česmama, ali ako niste sigurni da toga ima, onda zalihe nikako nisu višak.
Tačno je da smo mnogo toga i vratili ali i to je lekcija više, koju, evo i ovdje prenosim.
Potrebno je ponijeti više hrane za svaki slučaj, ali mi smo malo pretjerali, rekla bih. Pored šatora, vreća, ruksaci su bili puni hrane koja ima duži rok trajanja (kobasice, konzerve, suhomesnati proizvodi ), mada smo se obezbijedili i sadržajem za roštilj. Balkanski ili ne, bez mesa se nigdje ne ide! A, ni bez hljeba. Neophodno je ponijeti što više lampi, solarnih ili na baterije, što laganije suđe (šerpica za čaj, kaficu, supu), plastični prilog za jelo, tanjire. Mi smo stalno ložili i održavali vatru, pa je šerpica često bila u prometu, kako kome prahne koji ćejf.. Začine ponijeti u što manjim posudicama. Pored ubrusa i toalet papira, vlažne maramice su mi među prioritetnim stvarima za ponijeti.
Obuća da bude udobna i sigurna, a pri tome mislim na gojzerice bez obzira na kalendar, jer stegnuta noga je zaštićena od povrede pri padu, od izvrtanja zgloba i sl. Odjeća što lakša ali i toplija. Mi ne možemo reći da smo puno pogriješili u prvom kampovanju, pogotovo jer je bilo bez predhodnog iskustva. Ma zaista je bilo opušteno i lijepo. Imali smo dva šatora. Jedan za djecu, prijateljicu i mene, a drugi za mušku ekipu. Mada, djelovalo je kao da su s nama, jer hrkali su u tandemu. Sljedeći put pametnije i što dalje od nas. Čisto sumnjam da bi nam i smjela neka životinja prići…
Što se tiče odjeće, obuće, hrane i svega općenito što smo ponijeli, jedina, da kažem mana je što nismo ponijeli podloge za unutar šatora pri spavanju. Ipak, bio je oktobar, zemlja jos vlažna i hladna, tako da bi podloge bile od velike koristi kao izolatori, a i bolja udobnost. Ali evo, i one su spremne za sljedeći put. Neke noževe, pilice za drva, špage… Ostavljamo muškoj ekipi da nabavljaju i nose.
Nakon što smo se navečer, u neka kasna doba nakon dužeg uživanja pored vatre, ušuškali u svoje vreće, ekipa koja je ostala sijeliti poslije nas, donijela nam je plastične flaše pune, skoro vrelom vodom. Zagrlile smo flaše i to nam je baš prijalo i olakšalo odlazak u duboki san – iako prekinut čudnim zvukovima, ali ne od neke životinje, nego svima donbro poznato iskustvo – hrkanje u raznim nijansama. Ideja s flašama nije na odmet ako bi došlo do slične situacije.
Zaista ne mogu opisati to predivno jutro, buđenje pored jezera koje je mirno, ravno i glatko kao staklo – dok ribari ne razljute ribe. Pa cvrkut ptica, miris rosne trave… Ne treba da zvuči kao neka poezija, ali zaista je tako bilo.
Suprug za nekoliko dana ide na trodnevno kampovanje sa prijateljima, da otvore sezonu i ispitaju novi teren. Nakon što se vrati, opremu neću negdje odlagati, jer zasigurno ćemo ubrzo nakon toga svi zajedno negdje da bježimo. Djeca zaista jedva čekaju, a ni ja se ne bih žalila. Prepustite se avanturama, posebno ako bi bile sa dobrom ekipom. Ne dozvolite da se nekad kajete što niste makar probali, pa onda odlučili da li nastaviti ili ne. Srdačno preporučujem ovo iskustvo.
Tekst je samo prepričano lično iskustvo, ali ukratko. Možda nekome i ideja, pa kasnije nagovor da i vi krenete. Samo zamislite boravak na čistom zraku, uz predivno okruženje zelenih nijansi, tišinu koju samo vi prekinete, ispijanje kafice uz pucketanje vatre, šetnju…
Ma treba doživjeti!
Usput, nemojte ni najmanji papirić ostaviti kao trag iza sebe, jer puno takvih papirića malo po malo čini deponiju. Odnesimo smeće gdje mu je mjesto, a iza sebe ostavimo samo ono što bi nekome moglo biti od koristi. Mi smo neku hranu ostavili pored drveta, ostatak hljeba izmrvili pticama i ribama… Ostalo je “krenulo” s nama, kako u dolasku tako i u odlasku.
Pogledaj duboko u prirodu i onda ćes sve bolje razumjeti – Albert Ajnštajn
Melika Hrvić
