Nekako je uvijek u pravu – ili sam u neznanju ostala minimalno pola sata ili obišla “brza” četiri kruga ili kupila svaki drugi odjevni predmet, osim one majice koja mi je bila “baš neophodna”. Da ne spominjem da je uvijek ogromna gužva na kasi kad god sam ja u prodavnici… I tako, u posljednje vrijeme, kada dođe do ovakvih usputnih kupovina, suprug ostane ispred radnje – ne isplati mu se ni ulaziti, jer ću ja završiti za “tri” minute 🙂 Sačeka ispred, naslonjen na zid ili sjedne da popije “brzinsku” kafu, dok razmišlja o prolaznosti života (sad se grohotom nasmijah, pravo da vam napišem).

Spas je, hud, pronašao i u online igrici. Inače voli da igra šah, pa mu/nam sada dobro dođe ta šahovska ljubav – odlična alternativa u odnosu na “samo čekanje”. Čim ne skida pogled s igrice, duboko zamišljen o sljdećem potezu, moje bonus minute su zagarantovane – za ovo što mi hitno treba, ali obavezno nešto drugo kupim… Ma, kao da vam je sve ovo poznato zar ne? Možda samo neka druga igrica bude.

Ja sam od onih što mi ništa ne treba dok ne uđem u radnju – tada nekako dobijem inspiraciju – pa mi odjednom treba majica za “po kući”, neka vazna koju nemam gdje da stavim, nakit koji ne nosim, neka haljina (Bože sačuvaj)… I dok ja to pregledam i sebe ubijedim da mi to zaista ne treba, prodju ona četiri kruga, dva sata, gužva nastane… Uz šah,nema više cupkanja nogama, pokazivanja na sat, slanja poruka, prozivanja… Nekako je život ljepši 🙂

Sretnem ja parove koji zajedno razgledaju, biraju, kupuju ali sve mislim da su to neki počeci, veze, upoznavanja… Rijetka pojava je da to rade bračni parovi – dok te mamin, medom te sladim i u kupovinu vodim i slično. Ali treba ih, makar malo razumjeti. Mi, dok napunimo ruke sa “samo još ovo”, pa dok sačekamo slobodnu kabinu, pa sve isprobamo, pa se dvoumimo i troumimo – prođe pola dana, termin ručka ali i dođe šansa da se predaju papiri za razvod 🙂 

I tako, dođemo, napokon, kući i ja shvatim da to nije to to, da imam skoro isto, da mi ne stoji baš kao u prodavnici, nijansa boje je kroz drugačija pod “mojim” svjetlom, ali ništa od toga ne spominjem šahisti, nego kažem kako sam baš sve potrefila. Evo sad razmišljam šta bi sa majicom koju kupih prošlog mjeseca – garant  je do nijanse, pa je još negdje u korpi za pranje…

Nedavno smo prijateljica i ja bile u jednom tržnom centru i kako smo odlučivale šta bi mogle pojesti (uvijek imamo najteže brige i izbore), ona prokomentarisa: Pogledaj dole, samo muškarci sjede kao da je je kafić za jači spol. Pogledam i pitam je: Nisi primijetila koje su radnje pored tog kafića (obuća, odjeća, torbe)? Aha, sad mi je sve jasno – čekaju ljepši spol. 

Znala sam ja reći kako jedva čekam da mu zatreba neka majica, košulja, ma bilo šta i kako ću ja reći da mi se ne ide u kupovinu, da mi se ne čeka dok on odluči, kupi… Ali to se nikad ne desi. Moj suprug krene na kafu i ako se usput sjeti da mu nešto treba, on to kupi tako “u letu”. Uvijek ima nekoliko radnji usput gdje god ga put vodi i tako dođe s kesama i ponosno kaže: Nisam htio da te zamaram! Meni dođe da plačem, od huje neke. 

Još doda: ako nama muškarcima trebaju farmerke, mi odemo i kupimo farmerke. Ali, ako vama, ženama trebaju farmerke, vi: obiđete (ako ne sve) većinu prodavnica i pijaca u gradu, uporedite cijene, isprobate svake dok ne odlučite da li vam trebaju svijetle ili tamne, plitke ili duboke, sa džepovima ili bez, poderane ili ne, sa kopčanjem dugmićima ili rajfešluzom, s trapezom ili bez, sa elastinom ili bez… I tu ga prekinem i kažem – eto vidiš, nismo mi krive, niti smo mi izmišljale te silne mogućnosti… Taman da nastavim, on uzme da odigra malo šaha i tu ja mogu da vazim do sabaha – on čuje samo neki šum kao smetnju tokom igre.

Nego, trebale bi mi neke tamnije farmerke, moram pitati supruga kad će imati pola dana za tu avanturu 🙂 Jedina sreća mu je što te nalete imam rijetko, a i hvala šahu 🙂

“Suštinu šaha treba posmatrati kao borbu dva mozga”. LASKER

Zbog ovoga ja ne prekidam kupovinu, kako ne bih prekidala bitnu borbu umova :)

Melika Hrvić