Stari zanati i turizam nada za budućnost
Radionica u Varešu održana je sa članicama Udruženja Zvjezdangrad Vareš koje okuplja žene raznih životnih dobi u cilju da promoviše ženska prava i ravnopravnost spolova ; aktiviranje žena i poboljšanje njihove uloge prilikom zapošljavanja i položaja u zajednici , njihovo ekonomsko snaženje i mogućnost ostvarenja prihoda kroz promociju, proizvodnju i prodaju eko hrane i bilja te ručnih radova.
Kao i u većini drugih gradova i mjesta u Varešu je malo prilike za poduzetništvo a još manje za poduzetništvo žena, što članicama ovog udruženja teško pada jer kako kažu u bivšoj Jugoslaviji bilo je malo gradova koji su kao Vareš imali majstora, kovača, tokara, bravara… Bio je rudnik, livnica i željezara. Sve je danas uništeno i prestalo sa radom u poslijeratnim godinama.
Kažu kako se i ne nadaju više da će neko nekada ponovo pokrenuti industriju u ovom nekada bogatom kraju.
Ipak, ne odustaju, bave se onim čime mogu. Proizvodnja i prodaja eko hrane i bilja te ručni radovi danas su njihov osnovni izvor prihoda. Teško je i do plasmana jer je Vareš malo i udaljeno mjesto, kako kažu – na kraju puta.
Posebno žele iskoristiti turističke potencijale. Navode kako u ovom kraju još uvijek je priroda netaknuta a postoje mjesta poput sela Oćevije gdje se i dan danas koriste stare tehnike u zanatstvu.
Oćevija, živopisno selo u vareškom kraju možda je i posljednje u Evropi koje je do danas, u vrijeme modernih tehnika i fabrika, sačuvalo tradicionalni, srednjovjekovni način kovanja željeza.
Selo je smješteno na planini Zvijezdi na otprilike pola puta između Vareša i Olova. Poznato je po kovačnicama koje se pokreću snagom vode. Članice Zvjezdangrada kažu da su to posljednje kovačnice koje rade na srednjovjekovnom, tradicionalnom principu u Evropi.
Put do Oćevija je posebna priča. Prolazak kroz pećinu Stijene, koja je prije četrdesetak godina proširenu kako bi kroz nju mogli prolaziti i automobili poseban je doživljaj. Vozite se kroz neki sasvim drugi svijet. Tišina, mir i spokoj…
U kotlini se pruža malo selo Oćevije kroz koje protiče riječica Oćevijica. Ona je zaslužna za kovačnice, poredane jedna do druge.
To je tradicija stara 500 do 600 godina. Ne postoje dokumenti kada su se počeli baviti time. To je tradicija koja je išla sa koljena na koljeno.
Kako prije nekoliko vijekova, tako i danas potomci porodica kovača u svojim kovačnicama i dalje obrađuju željezo na isti način na koji su to radili njihovi preci.
Oćevije su uvijek bile poznate po kovačima. Nekada je bilo kovačnica i u obližnjim selima ali nisu mogle opstati. Bilo ih je i u Varešu ali tu je hladni i topli izvor vode tako da nikada zimi nije ledila voda. U drugim mjestima zaledi voda i ne može se raditi
Nema nigdje više ovog sistema na vodu. A ima i posla, kako su nam ispričale članice Zvjezdangrada radi se svaki dan kao i prije 20 godina ali je teško opstati jer cijena proizvoda je niska a tehnologija i masovna produkcija preuzima sve.
Najčuveniji njihovi proizvodi su sač i peka, ali kuju i potkovice, lopate, motike, ašove, trnokope… S ponosom ističu da što se tiče kvaliteta nigdje nema ovakvih proizvoda. Ima proizvoda od dvije do 200 maraka.
Kako to izgleda u praksi Varešanke pozivaju sve da im se pridruže na manifestaciji Međunarodnom natjecanju u pripremi jela ispod peke “PEKIJADA”.koja se održava svake godine, ove 11. avgusta a već su prijavljene ekipe iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Hrvatske.
