Indira Čaušević iz Bosanske Krupe
Možda jeste rijetka situacija da su žene instruktorice vožnje, ali definitivo više nije “čudna pojava” kao prije… I to je napredak društva. Pozitivan i istrajan primjer je i Indira Čaušević iz Bosanske Krupe.
Kada ste počeli da se bavite ovim poslom, za koji mnogi smatraju da je “rezervisan” samo za muškarce?
Prije 15 godina, tačnije 2005. godine stičem naziv instruktora vožnje i dmah tada počinjem raditi. Nakon godinu dana rada u autoškoli „UNA“, stekla sam potrebno iskustvo i tada odlučujem da samostalno otvorim svoju autoškolu, koja i danas uspješno radi.
Da li je početak bio težak i da li ste imali podršku lokalnog nivoa vlasti?
Sam početak otvaranje samostalne djelatnosti, bio je iznimno teška ali i duga procedura. Na realizaciju administrativnih poslova, čekala sam i po dva mjeseca – dok sam uredno morala plaćati sve obaveze i režije prostora, a da nisam mogla raditi bez odobrenja Ministarstva koje je čekalo administraciju od strane opštine… Podršku nisam imala od strane svoje opšine, kao ni kantona…
Da li su Vaše kologe iz struke bili tu da pomognu i pruže podršku?
Ne! Od početku rada u svojoj autoškoli, mislila sam da će sve biti lako. Svoj posao volim i radim sa zadovoljstvom. Međutim, naišla sam na ogromne prepreke od strane svojih kolega, koji su se bavili istim poslom. Mislila da će to brzo proći, ali, nažalost, potrajalo je pune dvije godine… U trenucima kada sam očekivala podršku od svojih radnih kolega, ja sam, kao žena, bila itekako razočarana. Bilo je tu mnogo raznih smicalice i ogovaranja od strane mojih (muških) kolega.
Jeste li Vi bili jedina ženska instruktorica u tom periodu?
Da. Zapravo, u to vrijeme sam bila prva žena instruktorica u svojoj opštini i druga u kantonu – koja se bavila ovakvom vrstom posla. Ujedno prva ženska instruktorica i vlasnica autoškole.
Niste odustali i dozvolili da predrasude pobijede?
Nisam i ponosna sam zbog toga. Moje razočarenje koje sam imala jeste se pretvorilo u borbu i opstanak, jer sam morala prevazilaziti razne prepreke – kako od strane kolega tako i od komisije za provjeru mojih kandidata. Često sam osjetila da su se prema meni ophodili dosta nepravedno, čak nekad i ponižavajuće za ženu. Znala sam i plakati ali evo, USPJELA SAM! Shvatila sam da sam im konkurencija – to je za mene značio vjetar u leđa i tako sam uočila, da, zapravo vrijedim! To sam postigla svojom ljubavlju prema ovom poslu, predanom i iskrenom radu.
Sve ovo znači da podrška nije nedostajala od najbližih?
Shvatila sam da sam ustvari dosta jača nego sam i mislila te da mi ne mogu oduzeti ono što imam i želim – da pošteno radim svoj posao. Najveću podršku mi je pružila moja porodica, prvenstveno suprug Hasan, moje troje djece ali i braća i sestre. Od tada stičem poštovanje kolega i uspješno radim.
Nakon ovakvih izjava, zaista je teško, opet ne pitati: Pa zašto baš ovaj posao gdje, ipak, preovladavaju muškarci?
Veoma često mi postavljaju baš takvo pitanje. Na nagovor svog instruktora koji mi je predložio da završim školu za instruktora vožnje, odlučila sam da tako i uradim. Prvo sam od njega učila i dobila iskustvo, pa odlučila na samostalan rad. Saobraćajni fakultet upisala sam 2010., a 2012.godine dobila još dvije licence za ispitivače motornih vozila i za predavača teorijskog dijela nastave, koju, od tada samostalno vodim.
Imate ispomoć ili sve stižete sami?
Nakon nekog vremena, imala sam toliko posla da nisam mogla sve sama stizati. Odlučila sam da zaposlim jednog instruktora. Vrlo brzo, moj posao je sve više napredovao, pa sam zaposlila još jednog instruktora, ali i još jednog administrativnog radnika. Moj posao je ostao samo kao predavač teorijskog dijela nastave – za vozače motornih vozila.
Zašto više niste instruktorica vožnje?
Na veliku žalost, 2019.godine, zbog udesa koji sam imala, nisam mogla nastaviti obavljati poslove instruktora vožnje. Od tada, svakog dana sam imala kandidate koji su dolazili i stalno čekali moj povratak. Baš prije sedam dana mi je rečeno da ne smijem obavljati poslove instruktora zbog narušenog zdravlja (fraktura kičme).
Kako ste prebrodili, nimalo lagan, period pandemije?
Početkom Korone u 2021. godini, dobili smo zabranu rada od tri mjeseca, kao i većina firmi. Bez obzira na to, tada čvrsto odlučim da ne želim nikome dati otkaz te uspijevam zadržati radnike i isplatiti obaveze prema državi. Kanton nas nije prepoznao kao firmu kojoj je bila potrebna pomoći. Jedinu pomoć, dobili smo od opštine. Ponovo nastavljamo sa radom i evo opstajemo u ovim korona godinama.
Šta Vas dodatno čini sretnom, pored uspješne borbe i opstanka nakon svega?
Ljubav prema ovom poslu je razlog što sam uspješna i zadovoljna. Naravno, ne smijem zaboraviti niti zaradu, koja mi daje dodatnu volju za radom. Sreću osjetim kad mi se jave moji bivši kandidati iz dalekih zemalja i kažu da pamte moje riječi i savjete za vožnju. A, ovi rijetki što su ostali u državi, redovno navrate da popijemo kafu ili da dovedu svoju djecu, komšije, prijatelje… To i jeste najveća zahvalnost od kandidata – kada mi dovedu, pošalju, drugog kandidata.
Vi ste dokaz da je žena jaka kao stijena i da se teško može pokolebati. Imate neki savjet?
Ova moja priča je dokaz, da bez uprnosti, jake volje i iskrene ljubavi prema poslu i radu ne možete biti na dobitku. Kao žena jesam imala težak i trnovit put ka ovom uspjehu, ali stojim iza toga da su žene znatno jače od muškaraca – u što sam se i sama uvjerila, više puta. Da napomenem, da prije nismo imali udruženja i zato sam sada sretna što postoje i što mogu nekome prenijeti znanje i iskustvo. Svakome bih rado bila od pomoći – jer nikome ne želim da prolazi i slično kao ja!
Melika Hrvić
