Prvi mobitel sam dobila nakon završetka osnovne škole, kao nagradu za upis / polazak u srednju školu. Nokia 3310 je bila, kako danas omladina kaže, “hit” i “vrh vrhova”.

Bila sam mnogo sretna i zahvalna roditeljima što su dozvolili i omogućili da mi kupe mobitel. To je period SMS poruka, prozivanja, igranja nadaleko poznate igrice Snake. A, kada pišeš SMS, dobro paziš da tekst stane u jednu poruku, da ne prelazi u drugu ako baš ne mora, jer svaka poruka je koštala / ”skidala kredit” – desetinu jedne marke.

To je bilo dovoljno – da možemo nekoga nazvati (ako nismo spiskali 🙂 kredit), javiti se, poslati i primiti sms, odigrati koji nivo… Bez milion nekih opcija, aplikacija, filtera… Upis nečijeg broja u imenik, tada je bio izazov. I lijepo se sjetiti tog perioda, kada je baterija trajala danima, kada nismo bili ovisni o mobitelima kao danas…

Sada nam ne treba skoro ništa osim mobitela. Imamo na sreću ili žalost, sve u 1 – pozivi i dopisivanja na mnogo načina, fotografije sa hiljadu opcija, gledanje filmova, korištenje million programa, aplikacija… Korisno jeste, ali pomalo gubi smisao i odavno svaku čar.

Kada sam imala tu Nokiu, budila sam se i bila sretna ako vidim da ima jedna poruka, a danas nam zlo kada ugledamo dvije SMS poruke, pa šest poruka na Viberu, četiri na MSN-u, pet na WhatsApp-u… Ipak, valja sve to, ležeći i bez ikakvog napora pročitati. 

I tako, dođe vrijeme da me kćer od 7.5 godina pita kada će moći dobiti mobitel, a ja kažem da ne znam! I ne lažem je. Pitam zašto želi mobitel, pa mi kaže kako neke drugarice iz razreda imaju mobitel pa jedna drugoj pokazuju fotografije, pa se one zajedno fotografišu, pa dopisuju… I sasvim je uredu da želi nešto što njena generacija mahom ima.

Onda slijedi ono što ja nisam voljela kada sam bila mala – vaziti kako je nekad prije bilo! Pa krenem: Mislim da je još rano da imaš mobitel, a mislim i da ti ne trebe. Pa znaš li da sam ja prvi mobitel dobila tek kada sam završila osnovnu školu, što znači da sam imala oko 14,15 godina, a to je još toliko godina koliko ti sada imaš… Dobijem to da me dijete pomno sluša i osjećam neka tri upitnika iznad njene glave, tipa:

1. Sad još moram sabirati godine?

2. Kakve veze imam s vremenom kada si ti bila kao ja?

3. Ok, ali kada ću ja dobiti svoj mobitel? 🙂

Ne treba osporiti da stanje sada i prije 30ak godina nije ni slično i da svaka generacija prati svoj tempo i trendove ali evo, ovim pitanjem se bavim već neko vrijeme. Prvo pomislim – ma kakav mobitel dijete drago, nemaš još ni osam godina! Onda se pitam da li ipak treba neki mobitel, najobičniji, gdje može da se javi ili da nazove nekoga i onda shvatim da ni to nije rješenje, jer ako nema “bar”kameru, onda nije to to. Bar iz iskustva dvije mame koje poznajem i koje su “morale” kupiti pametne i skupe telefone kako se njihova djeca ne bi izdvajala. Taj stav ne opravdavam: Neko je nešto uradio, kupio, pa moram i ja! Ama ne moram, posebno ako ne želim. Uglavnom, pitanje je često, a jasnog odgovora nema ni u najavi.

Ali mama ja bih zvala tebe ili tatu i javljala vam se. Pitam je odakle da nam se javlja – ipak još ne ide sama u školu i iz škole, niti bilo gdje. Pogleda me i kaže, pa dobro, onda vas ne bih zvala, ali bih vas slikala 🙂

Mobitel neka sačeka, makar još malo. Ne krivim i ne osuđujem nikoga ko je djetetu poklonio ili maksuz kupio mobitel, samo sam mišljenja da može još bez toga, pa neka bude vodilja – svaki dan je zauhar. Odmah sam ovu situaciju iskoristila kao dodatnu ekstra lekciju: Pa ako treba da imaš nešto kao drugi, onda se uvijek trudi da to bude nešto lijepo, korisno, vrijedno… Na primjer, ako neko voli da čita knjige, ugledaj se i ti, što više 🙂

Bože dragi, sve što mojim ušima nije prijalo prije nekoliko decenija, evo ja radim svojoj djeci. Valjda to tako i treba, da bi nam bila jasnija slika naših roditelja kada nam kažu: Imat ćeš i ti svoje dijete pa ćeš nas tek tada razumjeti! Pravila sam, ne baš lijepe izraze lica kada bi to govorili ali evo… U pravu su, opet!

Biti korisnik / vlasnik mobitela u tim godinama, meni više predstavlja stres nego vid pomoći. U slučaju gubitka, kvara ili ne daj Bože krađe, nastaje emotivni problem djeteta i pomiješanost straha, tuge, bijesa jer se desilo nešto od nabrojanog. Može se to desiti bilo kome i bilo kada ali drugačije je kada su u pitanju te “lude” godine. 

Uglavnom, mobitela još nema i neće ga biti za mjesec, dva, tri… Pitala me, da li može kada još naraste i bude “baš velika” da dobije mobitel kada završi taj veliki treći razred…Pogledah je i rekoh da ne želim ništa obećati, da ima vremena te da ćemo još razgovarati. I ode u sobu da mlađem bratu kaže kako će, možda, dobiti mobitel kada završi treći razred. Možete predpostaviti sljedeću scenu? Da, upravo! Dolazi sin, s nepunih šest godina i postavlja mi pitanje: A, hoću li i ja dobiti mobitel kada budem išao u veliki razred… I tako, pričaj ponovo, nanovo…

Znaju oni šta je internet, ali znamo i mi! Teško je kontrolisati sve i uvijek! A, nije da bi igrali Snake kao ja u vrijeme Nokie 3310. Puno je sadržaja koji truju oči, mozak… Pa evo, svaki dan koji uspijem djecu odvratiti od toga, smatrat ću uspjehom. Nije problem ni kupiti ali… Neka još malo, kada mi do sada dobro ide 🙂

Nije da im ponekad ne dam mobitel, ali to je kada se izigraju normalnih, birvaktile igara pa crtani na mobitelu dođe kao mini odmor. Ne bih da još uvijek doživim nešto poput – ovo je moj mobitel (pa kao može da koristi koliko želi). Sikter! 🙂