Mladi trebaju koristiti potencijal svoje zemlje

 Nakon rata, Jasmina Šahović sa svojom porodicom vratila se u selo Filipovići kod Ustikoline, Kako kaže sve je počelo s ledine, krenula je obnova ali i i uzgoj voća i povrća za vlastite potrebe. Ipak uz malo sreće i puno rada danas proizvodi nastali na njenom i imanju drugih žena iz ovog mjesta osvajaju tržište kako kod nas tako i van granica naše zemlje. 

Sve je, kaže Jasmina, počelo 2005. godine posjetom predstavnika humanitarne organizacije CEFA koji su, obilazeći povratnička sela, kušali hranu koju su im nudile domaćice.

 – Probali su džemove, pekmeze, ajvare, salate…, ali se Italijanu Paulu Bolseciniju posebno svidjelo slatko od oguljenih šljiva, pa je jednu teglicu poslao u sjedište Slow food Foundation for Biodiversity (Fondacija za bioraznovrsnost), svjetske organizacije koja štiti tipične lokalne proizvode. Bili su oduševljeni okusom, pa su 2004. poslali predstavnike. Još četiri žene iz Goražda i ja dogovorile smo se sa njima da sa tim proizvodom dođemo na sajam organske hrane u Torinu. U Italiju smo ponijele 500 teglica, a kući se vratile praznih cekera. Sve smo prodale jer se posjetiocima sajma itekako svidio proizvod – priča  Jasmina.

 

Tada su shvatile da prirodne blagodeti ovog kraja mogu biti njihov izvor za zaradu i da od toga mogu živjeti ali i da moraju raditi priča Jasmina. Kako bi ozvaničile svoj rad i trud žene Ustikoline osnovaju Udruženje, pod nazivom „Emina”, koje danas okuplja desetak žena. Tada su potpisale  Ugovor o saradnji sa Slow food Foundation for Biodiversity, koji traje i danas.

 Ta Fondacija im je najviše pomogla u samom početku kada i kako kaže Jasmina i nisu znale mnogo o ovakvoj proizvodnji. Prošle su tako žene iz ovog mjesta kroz brojne edukacije ali i dobile podršku u tehničkim kapacitetima a najviše im je pomogla konsultativna i mentorska podrška eksperata iz ove fondacije. Tako su i od 400 certifikata, koje je ova Fondacija dodijelila proizvođačima organske hrane u svijetu i time zaštitila te proizvode, dva su završila i u našoj zemlji – za slatko od oguljenih šljiva iz Ustikoline i sir iz mijeha iz Nevesinja.

 Svaka članica sama uzgaja voće i povrće, a onda od tih plodova, na tradicionalan način, priprema salate, ajvare, pinđure, pekmeze, džemove, slatka, sokove…

 Hrana koju pripremaju članice ovog Udruženja do sada su obišle mnoge sajmove, gradove i države. Od Italije, preko Francuske, Bugarske, Albanije, do Hrvatske, Makedonije… Kao pokloni familiji i dragim prijateljima teglice sa čarobnim sadržajem stigle su i do Amerike i Australije. O kvaliteti proizvoda svakodnevno brinu tako što uzorke redovno šalju na analize.

 

– Vodimo računa o svemu, a to znači da sjeme koje stavljamo u zemlju mora biti prirodno, autohtono, naše, s ovih prostora. Ne radimo na principu da, ako ove godine nije rodilo voće, odemo kod nekoga na pijacu kupimo, primjera radi, šljivu, od nje napravimo bestilj ili slatko, a onda ga prodajemo pod našom etiketom. To nije ono što želimo, i zbog čega nas ljudi prepoznaju i cijene – ističe Šahović.

 Jasminin radni dan počinje oko šest sati ujutro, a završava kasno navečer. Tako je kaže, od marta, pa sve do početka decembra.  Januar i februar su za odmor, ali i planove kako proširiti proizvodnju i povećati kvalitet.

 

– Ako hoćete da vam svi pohvale proizvod, morate se stalno truditi. Posla uvijek ima, a i potražnja je, hvala Bogu, odlična. Ljudi se jednostavno, kako vrijeme odmiče, okreću zdravom načinu prehrane – kaže Šahović.

 Sve što rade u udruženju „Emina“ je ručno, gdje je mehanizacija svedena na minimum.

 –  Čak je i nemoguće slatko od guljenih šljiva praviti pomoću bilo kakve automatizacije. Šljive se gule ručno, potom sat vremena stavljaju u krečnu vodu pa onda uz pomoć "drvceta" vadi se košpica, pa se slažu u kazane, onda kuhaju…. recept starih iz ovog kraja i samo od autohtone šljive požegače. Drugačije ne može, kaže Jasmina

 

Činjenica da ovaj specijalitet predstavlja domaći proizvod vrhunske kvalitete jeste i razlog zbog kojeg je on danas sve prepoznatljiviji i u svijetu. Da je tako pored potražnje sa svih strana dokaz je i podrška brojnih organizacija koje su u dobroj mjeri pomogle ovim ženama da dođu i do tehničkih i tehnoloških pomagala kako bi i sanitarni standardi bili na visokom nivou kao i konstantna kvaliteta. 

 – Podršku imamo i od općine ali i kantona, jer kad mi kao pojedinci jačamo ekonomsku perspektivu naših krajeva, onda će ojačati i sama država. 

 Ipak potrebno je , dodaje Jasmina bolje i adekvatno zaštititi i urediti domaće tržište. 

 – Nemilice se uvozi sve i svašta, proizvodi sumnjivog kvaliteta, pa onda i mi moramo donekle spustiti cijenu da bismo bili konkurentniji. Pomalo je frustrirajuće kad sagledate činjenicu da se, nakon uloženog truda i napora, na policama bh. marketa suočite s neuređenim tržištem. 

 Cijelo selo je uključeno u rad svi rade i za sebe ali i zajedno, a kada se radi za tržište, Jasmina preuzima kontrolu i sve mora biti po zadatim standardima jer samo tako, kaže, može se očekivati da će i kupac doći ponovo. 

 – Kad govorimo o budućnosti, želja nam je u doglednom vremenu sve više uključivati mlade u proces proizvodnje i aktivnosti našeg udruženja. Ovakav pristup je naša budućnost. Cijele porodice članica našeg udruženja su uključene u proces proizvodnje. Od naših aktivnosti živi velik broj ljudi, pa su mnogi muževi kao i ostatak porodica zaposleni u Udruženju “Emina”. Posebno  smatram da mladi mogu mnogo doprinijeti našem biznisu. Kad imate veliki potencijal od svoje zemlje, imanja, ne morate čekati da posao padne s neba, već s malo truda i volje stvari možete pokrenuti s mrtve tačke. Nama je trebalo pet godina da razrušeni prostor pretvorimo u svoju oazu mira u kojoj ćemo raditi i privređivati. Živimo u vremenu poremećenih vrijednosti. Roditelji moraju upućivati svoju djecu da žive od svog rada, i više raditi na edukaciji djece, te da s dobrom idejom i malo uloženog truda sami mogu otpočeti procese proizvodnje. Moja djeca studiraju u Sarajevu, sin je neki dan diplomirao na mašinstvu ali sam ih od malih nogu naučila  da rade i sebi kreiraju bolje uslove života. Gledam omladinu koja  čekaju neka bolja vremena ali sigurno neće sama doći dok oni  gube dane po kafićima, zaključuje Jasmina. 

 

Ove proizvode možete pronaći i u Bosanskoj tržnici, na Dobrinji gdje smo i razgovarali sa Jasminom.