Back

Opet nemam šta da obučem!?

Konobar je čovjek koji nosi kaputić, a da ga nitko ne primijeti. S druge strane, postoje muškarci koji izgledaju poput konobara čim navuku kaputić. Dakle, u oba slučaja kaput nema nikakvu vrijednost – Karl Kraus

I tako, iza dana u dan, mi ponavljamo jedno te isto. Žena sam, ali nemam argumente da osporim napisano. Doduše, moja olakšica je što nisam zaljubljenik odjeće u smislu da svaki dan mora biti nešto isključivo drugačije od predhodnog dana ili da mora biti sve usklađeno i nijansirano… Poštujem one, koje za to imaju volje i snage, ali nije da im baš zavidim. Meni je to obaveza i opterećenje više, a njima razonoda i ljubav. Ali bez obzira na sve:

Mi nikad nemamo šta da obučemo!

Ovo se odnosi na obje grupe: Stalno sređene i ne baš stalno sređene osobe. Više sam sportski tip i najudobnije mi je u farmerkama, dukserici, tenama, ali razumijem djevojke i žene koje se isto osjećaju u haljinicama, topićima, štiklama… Navodim ove, kako nazvah dvije grupe, tako različite, a istog problema: Nemaju šta obući.

Ovu rečenicu ponavljaju i mlađi, stariji, elegantniji, opušteniji… Bila jedna kombinacija ili pun ormar pored nas, mi ponavljamo jedno te isto – što se u narodu kaže: K’o papagaj. Uvijek nam nešto fali ili smeta. Nešto je izgužvano pa nemamo vremena da ispeglamo, nešto je na pranju, nešto nam je okračalo ili nam je odjednom poširoko, pa je sestra ili rodica nešto “posudila” bez pitanja, ili nije to ta nijansa koju smo mi zamislili da treba da bude, pa onda nam se trakica za kosu ne slaže uz sve to ili, recimo, kišobran odudara od kombinacije… Sjena za oči pretamna, a sat se nikako ne uklapa… Nemamo odgovarajući nakit i nijednu  torbu koja ide uz sve to, a dezen na čarapama previše upečatljiv…

I tako neumorno nabrajamo u nedogled, a s polica i iz ormara ispadaju stvari jer više nemamo gdje šta da složimo. Džaba sve kad ništa nemamo za obući. Svaki dan istu brigu i muku mučimo, a niko nas ne razumije i ne shvata ozbiljno (što li Bože dragi?).

Jadne mi, koliko samo stresa podnesemo dok, naopokon, ne izađemo iz kuće ili stana, obučene u nešto što eto jedva nađosmo da se slaže s vremenskom prognozom, bojom prevoznog sredstva, enterijerom mjesta u koje idemo: škola, fakultet, posao, neko druženje… Ovo je više iskustvo okoline, jer ja zaista ne nemam problem s tim. Ok, neću obući skafander i japanke ili neku šik kombinaciju boja koja mi ne pristaje, ali najopuštenija varijanta je uvijek dobrodošla. Evo trenutno, dok ovo pišem, u udobnoj sam trenerci (samo što je donji dio crne, a majica zelene boje – ali uopšte se ne sekiram što i majica nije baš crne boje). Nekima je i kućno izdanje bitno i opet kažem – svaka čast!

Meni je najbitnije da je čisto pa šta ima veze ako nijanse malo odudaraju ili je nešto malo pogužvano. Samo da ne prelazi granicu neurednosti. I ja često znam reći da nemam šta obući, ali to se odnosi na pozive na neke svečanije proslave, rođendane, praznike, večere… E, onda slijede malo elegantnije kombinacije, koje, dok oblačim, već jedva čekam da skinem (smijeh). Ters!

Da situacija zahtjeva da moram da budem našminkana i maksimalno dotjerana, ja bih… Ne znam šta bih. Vjerovatno bih to obavljala “s puno ljubavi prema šminkanju i dotjerivanju”.

Onome ko voli, bez da mora, ja, kako kažu kapu skidam. Treba tu i vremena, znanja, volje… Uz oblačenje, mislim i na frizuru, šminku i popratne ženske marifetluke.

Jutro počinjem pranjem zuba, umivanjem, češljanjem, vezanjem repa ili “pravljenjem” pundže napamet i to je prvi dio od najviše pet uloženih minuta. Kasnije slijedi oblačenje, a pošto teksas voli sve boje, nemam problema pri izboru čiste majice koja je prva na redu za obući. Onda tene, ruksak i ja spremna. I tako, dok ubrzo nakon buđenja, obavljam rane obaveze, usput sretnem suprotnu od mene: našminkanu, nijansirano obučenu i obuvenu ženu sa frizurom gdje je svaka vlas na mjestu… Skeniram i sve ostale detalje kombinacije i pomislim: E, svaka čast kad tako sve stigne. Onda pomislim još: E, svaka čast i meni jer sam taj sat ili možda dva ja duže odspavala (opet smijeh). A, kladim se da je i ona, pa makar pola sata,  nabrajala kako opet nema sta da obuče!

Mislim da smo sve manje više iste po ovom pitanju bez obzira koji smo tip i koji nivo sređivanja praktikujemo. Ja se, recimo, ne vodim diktiranjem mode, nego dobrim, starim:

Ma samo da nije svijetlo – brzo se prlja!

Samo da se ne mora peglati!

Neka je komotno, a boja nije bitna i slično.

Moja dugogodišnja prijateljica, kada ide u kupovinu, ne vraća se s jednom majicom. Praksa joj je da kupi četiri ili pet istih majica samo različitih boja. I tako, jednu večer mi trebale da izađemo i zove me sva zbunjena: Melika, ja ne idem vani jer nemam šta da obučem! Kažem: Kako nemaš ženska glavo, pa jučer si išla u šoping i nakupovala svega u svim bojama. Odgovara ljutito: Jesam, ali imam sve boje osim bež. Tu sam ja već malo uozbiljila ton i rekla: Ok, ne moraš izaći, ima dana… Prošlo je nekoliko minuta, ona zove i kaže: Evo probola sam ovu neku smeđu, može i ona… I ovako je stalno s njom. Uvijek nešto nije po njenom tabijatu, a kaže da kupi samo ono što joj treba. Meni neshvatljivo, ali njoj problem dana. 

Da ne kažem da sve to obuhvata dodatnu nervozu nje same, što zna prenijeti i na druge, te kašnjenja i sl. Ko se pronađe, neka ne pomisli da ja pišem i mislim nešto loše. Naprotiv, ja se čak pomalo divim. Meni je puštena kosa na nivou srkleta, tako da… A tada okolina odmah pita šta mi je, jel’ neka svadba u pitanju pa ja pustila kosu… Nekoj od vas je tako kada kosu zaveže u rep ili pundžu.

Svakako je super je da nismo sve iste i da jedna od druge učimo, samo bi nam bilo ljepše i lakše u životu kada bi imale šta obući, zar ne? Zaista nešto ne štima – ili su nam ormari mali ili se kosmos urotio protiv nas. 

Moram spomenuti i momenat “nesvjesne greške”. Odemo u butik, prodavnicu, na pijacu… Izaberemo šta nam se svđa, isprobamo, ogledamo se i po 16 poza izmjenjamo pa često kažemo da ćemo doći kasnije dok malo razmislimo. I kada razmislimo i opet dođemo, činimo opet isto, oblačimo, ogledamo se, poziramo… I hajde sreća, pa kupimo i sretno kese nosimo. Eh sad… Kada dođemo kući i ponovo isprobamo, onda nam nije to to. Ne znamo zašto i kako ali nije to taj utisak kao prva dva puta što je bio – nekako je tamo i tada ljepše izgledalo i pristajalo nam… 

Ko zna, možda je do dnevne svjetlosti, jačine vjetra, UV zračenja… Ne znamo ali nije onako kako je bilo prije pola sata. I tako, ormar se puni, odjeća sa etiketama se slaže, a mi ujutro nemamo šta obući…

Evo gledam farmerke i lijepo me neka sreća obuzela, dođe mi da ih zagrlim. A, i ova pundža mi je draga. Ni tenama ništa ne fali… 

Lijepo je biti dotjeran i sređen, ali ponekad je i osmijeh najljepša odjeća. Neke osobe su zaista vrijedne divljenja dok im ljutu čehru ne vidimo… Tako je i sa onima kontra od toga. Mogu biti i vrećom ogrnuti, ali osmijehom da nas kupe, uljepšaju nam dan, budu dobri prijatelji…

Ako bar jedna osoba nakon teksta sebi kaže: Ma večeras odoh spavati bez dumanja šta bih sutra mogla obući, a ujutro ću uzeti što bude čisto i pod rukom – onda super. Obucite baš to nešto, stanite pred ogledalo i nasmijte se – bit’ će to idealna kombinacija i slagat’ će se uz sve i svakoga.

Moda je ono što se nosi. Ono što nije modno je ono što nose drugi – Oscar  Wilde

Melika Hrvić