Gdje god da smo sa Velidom Begović

Ponekad nam se čini da život od nas traži da biramo – sigurnost ili san, karijeru ili strast, posao ili poziv. Priča Velide Begović pokazuje da put može izgledati sasvim drugačije.

Bankarstvo, obrazovanje i poduzetništvo za nju nisu bila tri odvojena poglavlja, nego tri iskustva koja su se prirodno nadovezala jedno na drugo. Danas, gradeći vlastiti biznis pomaže drugim kompanijama da rastu, a istovremeno ostaje posvećena radu s mladima i temama koje smatra ključnim za budućnost – poduzetništvu i finansijskoj pismenosti.

U razgovoru za serijal „Gdje god da smo“ govori o promjeni, hrabrosti da se napravi prvi korak i vrijednostima koje nosi sa sobom, gdje god da je.

Nekada bankarka, zatim profesorica, a danas poduzetnica. Kad pogledaš unazad, čini li ti se da je svaka od tih uloga vodila upravo ovome što danas radiš?

Kada danas pogledam unazad, rekla bih da jeste. Volim plan i organizaciju, ali sam kroz život naučila da se ipak ne može sve isplanirati. Život često napravi neki svoj plan, a naše je da prihvatimo ono što dođe i učimo usput. Voljela bih da mi je to neko rekao kada sam bila mlada, da se manje brinem. A možda i jeste, samo što kao mladi manje slušamo.

Mislim da se ideja o vlastitom biznisu pojavila još na mom prvom bankarskom poslu kreditnog analitičara. Tu sam izbliza upoznala svijet biznisa, a u narednim godinama sam kroz različite pozicije radila sa preduzećima, njihovim vlasnicima i menadžmentom i gledala kako biznisi rastu i kakve izazove taj rast donosi.

Iz škole sam ponijela iskustvo podučavanja i komunikacije, a posebno kako složene stvari objasniti jednostavno. Iz finansijskog sektora sam došla naviknuta da sve bude kratko, u jednoj rečenici ako može, bez ponavljanja. U učionici morate objasniti istu stvar na nekoliko načina, dati primjere, ispričati priču, dok ne pronađete način da vas učenik razumije.

Tako da danas n bankarstvo i obrazovanje ne gledam više kao na odvojene karijere jer iz svake sam ponijela nešto što danas koristim.

Mnogi sanjaju vlastiti biznis, ali malo ko napravi prvi korak. Jesi li se bojala promjene i šta je na kraju prevagnulo da kažeš: “Sad je vrijeme”?

Bojala sam se i to najviše finansijske nesigurnosti i neuspjeha. Između želje za vlastitim biznisom i sigurnosti godinama sam birala sigurnost, posebno dok su djeca bila mala. Danas su djeca odrasla, okolnosti su drugačije i odlučili smo zajedno preuzeti rizik.

Strah nije nestao, samo je želja postala jača. Kod mene se to poklopilo sa jubilarnim 50im rođendanom. Valjda veliki rođendani donesu više razmišljanja i velike odluke o tome gdje smo i šta još želimo napraviti. Pomislila sam: ako ovo zaista želim, kada ću ako ne sada? Sada više nema nazad.

Ohrabrile su me i priče drugih poduzetnica. Bez obzira na sve izazove kroz koje su prolazile, nijedna mi nije rekla nemoj ili da se pokajala što je pokušala. Vjerujem da ima i drugačijih iskustava, ali ja sam imala sreću da razgovaram sa ženama koje su mi govorila samo naprijed i hrabro.

Pokrenula si kompaniju zajedno sa suprugom, vi ste dvoje od troje koje vode kompaniju. Kažeš da danas živiš ono što si dugo sanjala.   Kako izgleda graditi biznis s osobom s kojom dijeliš i privatni život? Šta je prednost a šta izazov? 

Nismo planirali da ćemo zajedno pokrenuti biznis, jednostavno se tako posložilo. Meni je svakako lakše što kroz sve ovo ne prolazim sama.

Poslovno se dobro dopunjujemo. Oboje smo ekonomisti, ali smo radili u različitim područjima i stekli različita iskustva, pa isti problem gledamo iz različitih uglova. Oboje smo i prilično tvrdoglavi, ali na kraju nađemo kompromis. A nekada i ne moramo, možemo klijentu ponuditi obje opcije, prodiskutovati sa njima prednosti i nedostatke svake pa doći do onoga što im najbolje odgovara.

Najveći izazov je granica između posla i privatnog života. Često nas pitaju kako nam je biti zajedno cijeli dan, ali to nam stvarno ne smeta. Veći je problem što posao nikada ne prestaje. Dok kuham ili radim nešto po kući, vrlo lako počnemo pričati o klijentu ili nekoj novoj ideji, a onda završimo kuckajući i u gluho doba noći. Još učimo postaviti granicu.

Pokrenula si kompaniju i rekla si mi da danas živiš ono što si dugo sanjala. Početak vam nije bio toliko planiran koliko izazvan okolnostima. Kako je zapravo nastao 1deaLab?

1deaLab je zapravo nastao u trenutku kada smo se oboje našli na nekoj vrsti prekretnice. Suprug je ostao bez posla, a ja sam odlučila da je vrijeme da želju o vlastitom biznisu konačno pretvorim u nešto stvarno. Nije to bio trenutak koji smo planirali, ali smo u njemu prepoznali priliku da zajedno napravimo nešto svoje.

Krenuli smo od onoga što najbolje poznajemo. Oboje smo godinama radili u većim sistemima i ideja je bila da to iskustvo prenesemo u rad s malim i srednjim biznisima i pomognemo im da profesionalizuju poslovanje. Počeli smo istraživati tržište, praviti biznis plan, razgovarati i razvijati ideju. A onda su, prije nego što smo plan stigli završiti, došli prvi angažmani. Jedan je vodio drugom i zapravo smo kroz rad s klijentima počeli mnogo jasnije vidjeti šta im treba, gdje mi možemo donijeti vrijednost i kako želimo raditi. Taj pristup i danas razvijamo kroz svaki novi angažman.

I baš kroz to iskustvo sam na svoj način shvatila Rumijevu misao da, kada kreneš putem, put će ti se otvoriti. Mi nismo imali sve odgovore kada smo krenuli. Nemamo ih ni danas. Ali neke stvari jednostavno ne možete unaprijed isplanirati. Morate napraviti prvi korak, a onda se dio puta pokaže usput.

A taj put nas već vodi i dalje od konsaltinga za postojeće biznise. Razvijamo StartPoint Lab, kroz koji želimo povezati edukaciju i mentorstvo za žene i mlade koji pokreću biznis. Tu je i Turizam akademija, koju s partnerima želimo dalje razvijati i proširiti u Business akademiju.

Iz korporativnog svijeta donijela si mnogo iskustva. Šta je ono što malim i srednjim kompanijama najčešće nedostaje, a što može napraviti najveću razliku u njihovom rastu?

Mala i srednja preduzeća imaju poduzetničkog duha, iskustva i dobro poznaju svoj posao. Ali kako biznis raste, stvari postaju složenije i u nekom trenutku trebaju vam i znanja koja nemate unutar svog tima. A zaposliti novu osobu za svaku takvu potrebu nije uvijek povoljno rješenje.

Tu smo vidjeli našu priliku da ono dobro što smo naučili radeći u većim sistemima prilagodimo manjim biznisima. Ne da od njih pravimo male korporacije, nego da zajedno sa vlasnikom i timom vidimo šta im zaista treba. I nismo tu samo da damo savjet i odemo. Radimo sa njima da to što dogovorimo zaživi u praksi i da poslije mogu nastaviti sami.

A biti konsultant ne znači samo imati znanje i stručnost. Jednako je važno izgraditi povjerenje. Klijent nas pusti duboko u svoj biznis, pokaže nam brojke i informacije koje ne izlaze iz preduzeća i otvoreno govori o problemima. Zato nam posebno znači što se saradnja sa većinom klijenata nastavlja kroz nove angažmane. To nam je najbolji znak da smo povjerenje opravdali, i upravo na takvim partnerstvima želimo graditi 1deaLab.

Često spominješ profesionalizaciju poslovanja. Šta to zapravo znači za nekoga ko vodi mali porodični biznis i misli da je to rezervisano samo za velike kompanije?

Profesionalizacija ne znači da u porodični biznis uvesti samo gomilu procedura i zakomplikovati posao, već se radi i o promijeni pristupa i razmišljanja, inače sve ostaje na papiru.

Kako biznis raste, mijenja se i način na koji ga možete efikasno voditi. U početku je sasvim normalno da mnogo toga ide preko vlasnika i to dobro funkcioniše. Vremenom raste broj ljudi, klijenata, poslova i odluka koje treba donijeti i stvari postaju složenije. Onda vlasnik shvati da više ne može ili ne želi sve raditi kao do tada, jer to počinje usporavati biznis, a njega iscrpljivati. I tada treba dio odgovornosti prenijeti drugima, pomoći ljudima da mogu raditi samostalno i postepeno graditi biznis koji ne zavisi potpuno od njega. To je pomalo je kao sa djecom koju kako rastu polako pripremate da budu samostalni jer jednog dana ih morate pustiti.

I to je zapravo cilj profesionalizacije da vlasnik vodi biznis, da posao može funkcionisati i kada on nije tu, a ne da bude njegov nezamjenjiv i najzaposleniji zaposlenik.

Naravno da nema jednog modela koji možete samo prekopirati. Ono što treba biznisu od deset ljudi nije isto što treba kompaniji od pedeset ili dvije stotine. Zato prvo sagledamo gdje je biznis danas i šta mu zaista treba, a onda kombinujemo različita rješenja i prilagođavamo ih tom biznisu i njegovoj fazi razvoja.

Šta je bilo najveće iznenađenje nakon pokretanja vlastitog biznisa? Nešto što nisi mogla naučiti ni u korporaciji ni u učionici. 

Najviše me iznenadila administracija. Stalno slušamo kako se stvari pojednostavljuju, a kada pokrenete svoj biznis, shvatite koliko vremena ode na papire i šaltere. Uvijek treba još neki papir, neka potvrda, a usput stalno slušate i kolika je kazna ako nešto niste uradili. Znala sam da je administracija dio vođenja biznisa, ali nisam očekivala da će nam uzimati toliko vremena i energije.

Tu sam u praksi osjetila koliko različitih uloga morate preuzeti kao vlasnik biznisa. U jednom trenutku ste konsultant, u drugom se bavite papirima, organizacijom, finansijama… A između svega toga treba pronaći vrijeme da budete poduzetnik i razmišljate gdje želite voditi svoj biznis.

Na kraju shvatite koliko toga morate uraditi samo da biste se mogli baviti onim zbog čega ste biznis i pokrenuli. Zato je ipak lakše kada niste sami jer podijelite barem papire i šaltere.

Uz vlastiti biznis, nisi napustila obrazovanje. Zašto ti je važno ostati povezana sa školama i mladima?

Mislim da svi imamo nekog nastavnika kojeg pamtimo i nakon škole. Nekoga ko nas je ohrabrio, zainteresovao za nešto ili nam u pravom trenutku pokazao da možemo više. Ja sam željela biti takva nastavnica i pa mi je od početka bilo važno da učenicima pružim nešto više od same nastave. Vodila sam ih u kompanije, dovodila ljude iz prakse, uključivala ih u različite događaje i tražila prilike da nešto sami probaju i dožive.

Iako više nisam profesorica ostala sam povezana sa školama i mladima kroz različite projekte vezane za poduzetništvo i finansijsku pismenost, samo danas iz druge uloge.

Obrazovanje nikada nisam doživljavala samo kao posao jer volim prenositi znanje. Ovo mi je jedan od najtežih poslova iako sam radila na velikim projektima i zahtjevnim zadacima. Stati pred učenike, zadržati im pažnju, zainteresovati ih i motivisati ih je posebno je teško danas kada su informacije na klik i sve je zanimljivije i odvlači pažnju.

Tek kada sami stanete pred učenike, shvatite koliko je znanja, strpljenja i energije trebalo i za vas pa sam kroz ovo iskustvo počela više cijenim rad svojih profesora. Ranije bih ih u prolazu samo pozdravila, a sada ih znam zaustavljati da im se posebno zahvalim.  

Posebno te zanimaju poduzetništvo i finansijska pismenost mladih, pokrenula si sjajne inicijative na tom polju. I danas radiš na projektima sa školama. Kako da mladi danas dobiju dovoljno praktičnih znanja za život nakon škole? 

Poduzetništvo i finansijska pismenost su mi važne jer ih vidim kao životne vještine, pa i dalje radim na projektima povezanim sa njima.

Neće svi mladi pokrenuti biznis, niti trebaju. Ali svima će trebati da znaju prepoznati priliku, riješiti problem, preuzeti inicijativu ili neku svoju ideju pretvoriti u nešto konkretno. Uostalom, upravo takve ljude danas žele i poslodavci.

A finansijske odluke ih dočekaju čim počnu zarađivati i samostalno živjeti Otvore račun, dobiju karticu, možda prekoračenje, počnu plaćati račune, planirati troškove, štedjeti, a kasnije razmišljati o kreditu za auto ili stan. Sve su to odluke koje imaju svoju cijenu i posljedice. Zato mislim da o novcu trebaju učiti mnogo prije nego što počnu zarađivati.

Učenici trebaju učiti i izvan učionice, posjetiti kompanije, razgovarati sa poduzetnicima, dobiti priliku da rade na stvarnim problemima kroz praksu. Tada mnogo lakše razumiju i zašto im neko znanje treba.

Ali ne bih voljela da odemo u drugu krajnost i zanemarimo opće osnovno stručno-teorijsko znanje. Baš danas, kada nam internet i AI mogu dati odgovor na skoro svako pitanje, moramo imati dovoljno znanja da znamo šta pitati, možemo razumjeti i procijeniti odgovore. Praksa je važna, ali bez dobre osnove teško možemo znati šta sa informacijama koje su nam danas dostupne.

 

Na tvom putu važnu ulogu imalo je i umrežavanje kroz Udruženje poslovnih žena. Koliko je ženama koje tek ulaze u poduzetništvo važna zajednica i podrška drugih žena?

Sa Udruženjem poslovnih žena sam povezana još iz vremena dok sam radila u školi jer su me podržavali kroz različite aktivnosti sa učenicima. Upoznavala sam poduzetnice, pozivala ih da razgovaraju sa učenicama i slušala njihove priče. Kako sam i sama već dugo razmišljala o vlastitom biznisu, njihove priče su i me inspirisale.

Moram priznati da sam ranije priče o „women power“ i snazi ženskih poslovnih zajednica pomalo doživljavala kao nešto što lijepo zvuči, ali nisam bila sigurna koliko toga zaista ima u praksi. Danas, kada sam i sama dio te zajednice, vidim koliko je ta podrška stvarna i koliko znači kada ste na početku. Žene vas povezuju, otvaraju vam prilike, dijele kontakte i iskustva, tu su edukacije, druženja i neka posebna energija. Uostalom, i ovaj naš razgovor je došao kroz jedno takvo povezivanje.

A posebno mi znači kada čujem da su i druge prolazile kroz iste dileme i teške periode. Onda pomislim: dobro, nisam jedina, znači može se.

Serijal se zove ‘Gdje god da smo’.  Bez obzira gdje živimo i radimo, svi sa sobom nosimo nešto što nas oblikuje. Šta ti nosiš sa sobom, gdje god da si?

Životni putevi nas mijenjaju. Događaji i ljudi koje srećemo putem ostave neki trag. Neki lijep, neki baš i ne, ali iz svega nešto naučimo šta želimo ili šta ne želimo više. Sve to pomalo utiče na to ko smo danas i kako gledamo na stvari.

A ono što se kod mene nije promijenilo je radoznalost. Volim učiti, istraživati kako stvari funkcionišu i probati nešto novo i drugačije. Gdje god da sam, važno mi je da ostanem otvorena za novo, nastavim učiti i idem dalje.

Zapratite 1deaLab na Facebooku i Instagramu i budite u toku s njihovim novostima i aktivnostima.