Dijana Kozadra
Dijana,
vi imate veoma bogato radno iskustvo. Gdje ste sve radili i koji posao vam je
bio najdraži?
Moje
prvo radno iskustvo zvuči baš opasno: konstruktor rezervnih dijelova za
turbo-mlazne motore. Bilo je to u Vazduhoplovnom zavodu „Orao“ u Rajlovcu i
trajalo je dvije godine. Veliki tim, odlična tehnička opremljenost, puno mogućnosti
za učenje i razvoj, puno izazova. Nažalost, rat je prekinuo i proizvodnju i
naše normalne živote. Tokom rata sam se bavila odgojem prvog djeteta –
Benjamina, izbjeglištvom i standardnim mukama mlade žene tokom rata. S obzirom
da nakon rata nije bilo proizvodnje ni za lijeka, tražila sam druge mogućnosti.
Onda se rodilo drugo dijete – u našu
malu porodicu došla nam je Sara. Potom sam se zaposlila u prosvjeti gdje sam
radila dvije godine. Predavala sam informatiku
u KŠC i osnovcima i srednjoškolcima. To je bilo divno iskustvo i posao koji me
veoma radovao. Da su se kockice drugačije posložile i da je prosvjeta više
cijenjena, možda bih to i danas radila. Međutim, trebalo se kućiti, živjeti,
osigurati djeci „normalne uvjete“ tako da sam prihvatila ponudu jednog
slovenskog poduzeća i počela raditi za njih prodaju opreme za klimatiziranje.
Ta karijera je dugo trajala – dvadesetak godina. Od malog predstavništva – jedna žena i tašna i mašna, došlo se do
ozbiljnog trgovinskog i servisnog poduzeća koje pokriva prvo BiH, a onda i
regiju jugoistočne Europe. Puno sam putovala, puno radila, naučila planiranje i
izvještavanje u međunarodnoj korporaciji, vođenje tima, rad sa kupcima,
marketing. Bilo je super, imala sam puno slobode i puno mogućnosti za učenje i
osobni razvoj.
Upravo
to raznovrsno iskustvo je dovelo do toga da pokrenete brend Brandis. Kako je
sve počelo i šta je to što vas čini jedinstvenim na tržištu?
Kada sam
se malo umorila od putovanja i iste problematike, odlučila sam se za radikalan
potez – potpuno promijeniti polje rada i krenuti iz početka. Najbolje je to
definirala moja zaova, kada sam joj opisala šta i kako, ona kaže: „Baš si
hrabra i malo luda!“ Ukratko, krenula sam u područje mode i tekstilne
industrije na osnovu hobija. Od malih nogu sam kreirala i šila, prvo za lutku,
a onda za sebe i prijateljice. Odlučila sam da to sada bude moj posao i
posvetila sam se tome. Znala sam da neće biti lako i nije bilo lako.
Konkurencija je bila jaka i trebalo je naći svoje mjesto na tržištu punom jakih
svjetskih imena i jeftine kineske i turske odjeće. Osim dizajniranja, potrudila sam se savladati i tehnički dio
razvoja proizvoda, konstrukciju, modeliranje i gradiranje odjeće. Pokazalo se
da upravo tu postoji niša na tržištu tako da sada najvećim dijelom radim te
usluge razvoja za druga tekstilna poduzeća i dizajnere. I sama još uvijek
dizajniram kada stignem i bez velikog pritiska. Uživam i u jednom i u drugom
dijelu posla.
Koji posao
mi je bio najdraži, to je teško reći. Postoje osobe koje su čitav život
posvećene jednom području i tu su izvrsne tako da im pomalo zavidim na tome. Spadam
u one osobe koje zanima više područja i sretna sam da sam se mogla posvetiti i
okušati u više oblasti. Ako biram: podučavanje, dizajniranje i marketing do sada su mi najzanimljiviji i
ispunjavali su me najviše. No, imam još i planove za mirovinu – ono što ne
stižem sada.
Fotografija: Proces nastanka kreacije
Pri
pokretanju biznisa, šta vam je bilo od najveće važnosti? Da li su to bile
određene poticajne mjere (ukoliko ste koristili neku), edukacija ili podrška
pojedinaca/pojedinki?
Kada sam
pokretala vlastiti posao, najvažnije je bilo donijeti odluku – to nikada nije
lako. Vagaju se argumenti za i protiv, vagaju se rizici, poslovni i obiteljski.
Meni je pomogla bezuvjetna podrška supruga Omera i djece. A kada jednom skočite u vodu, nema druge nego
plivati.
Nažalost,
nisam dobila poticajne mjere niti jednog nivoa vlasti. Teško da oni nađu interesa
za male investitore – moraju se
podmiriti tu razne „maline“ i slični. Međutim, ni ja nisam imala velikih motiva
boriti se sa korupcijom i nepotizmom. Investirala sam svoj novac i mnogo
vremena i rada.
Iscjepkano
tržište, ali i podrška kolega?
Veliki
problem je to što smo malo iscjepkano tržište, iznimno je teško naći kvalitetne
i lijepe tkanine u manjim količinama. Nismo interesantni dobavljačima.
Standardni problemi visokih ulaznih cijena kada nemate velike količine,
problemi šivanja malih serija – standardne dječije bolesti pri pokretanju
posla. Tako je to u svakom poslu – počeci nisu lagani ni ako ste na bogatom
zapadnom tržištu.
S druge
strane, imala sam super iskustvo sa ljudima koje sam upoznala u novoj branši.
Velika većina je bila otvorena, spremna pomoći i savjetima i djelima. Tako je
krenula i priča sa Udruženjem. Prvo mi preporuče našu divnu Veru Kapetanović-Bujak (Drawer) koja
me primi i savjetuje kao da se znamo 100 godina. Onda ona preporuči Aidu Zubčević, koja
me također primi od srca, posavjetuje, omogući učešće na dvije predivne revije.
Pa onda sve te pozitivne i vrijedne žene. Bogatstvo. Umrežavanje je jako važno
– ništa ne možemo sami. Evo sada nam je ova epidemija pokazala koliko je bitan
ljudski kontakt, i privatni i poslovni.
Fotografija: Modna revija u okviru Dana poduzetništva žena 2019. godine
Šta je
to što nedostaje, u smislu podrške, za razvoj poduzetništva žena?
Generalno
nam fali država i uređen sistem. Strašno je to što o našoj sudbini odlučuju ljudi koji su podobni, koji
nisu stručni, koji ni ne znaju da ne znaju i da može i treba bolje. To je
razlog da sam se pored sveg posla posvetila i politici u zadnje vrijeme. Ne
želim samo kritizirati, želim dati svoj skromni doprinos. Moramo kao društvo
nešto uraditi.
Smatrate
li da je ženama teže biti u poduzetničkim vodama nego što je to muškarcima, i
šta biste savjetovali ženama koje imaju poslovnu ideju?
Ženama
jeste teže. Ne samo u poslu. Teže je u životu, opterećene su sa više obaveza,
sa očekivanjima i osporavanjima patrijarhalnog društva, sa obavezama koje same
preuzmu zbog ljubavi prema djeci,
obitelji. Rekla bih da je feminizam i
rad na ženskoj ravnopravnosti ne samo naše pravo nego i obaveza koju imamo zbog
naše djece. Ženama savjetujem da se oslobode straha i da žive život u skladu sa
svojim željama. Ako je želja da se
razvije neka poslovna ideja, onda treba pokušati, biti uporan, raditi na tome. Možda
neće sve uspjeti, ali se mora pokušati. Kažu, kada ljudi odlaze sa ovoga
svijeta žale samo za onim što nisu uradili, a ne zbog onoga što su uradii i
možda pogriješili pri tome.
Šta je
to što biste posebno istakli u svom biznisu, da li postoji nešto što jako
volite raditi?
Posebna
je priča, posebna radost je rad vezan za etno naslijeđe BiH. Meni je to
nepresušan izvor inspiracije. Radila sam jednu reviju koja je bila posvećena i
inspirirana mojim rodnim Travnikom i okolinom. Ostalo je još puno toga što
nisam stigla, a željela bih obraditi iz travničke riznice. Zamislite tek koliko
je gradova još i koliko ljepote u ostatku BiH? Jedva čakam sljedeću priliku.
Fotografija: Etno motivi na novčanicima
Dobar je
osjećaj proći put od ideje do proizvoda. Čini mi se da smo u ovim brzim
vremenima malo zanemarili zadovoljstvo koje dolazi od rada, naročito
kreativnog.
Da li
imate svoj životni moto?
Nemam
neki životni moto, stvari se mijenjaju i u različitim fazama slijedim različite
ideje i ciljeve. Sada pokušavam živjeti zdravije i živjeti u sadašnjosti. Ne u
prošlosti, ne u budućnosti. Kao društvo se suviše bavimo poviješću iz koje smo vrlo malo naučili i
konstantno izvlačimo neke frustracije i razloge za negativnu energiju. O
budućnosti najčešće brinemo tako da uništimo ono što imamo sada.