Mersiha Skejić
Mersiha, možete li nam na početku reći
malo više o sebi?
Rodjena
1977. godine u Zavidovićima, gdje sam završila osnovnu i srednju školu.
Vlasnica sam obrta i brenda „Voće i tradicija“, a svojim proizvodima sam
predstavljala našu zemlju na Sajmu tradicionalnih proizvoda Ujedinjenih nacija
u Austriji 2018. godine. Od vještina izdvajam sposobnost da, kao i većina
bosanskih žena, od ničega naprave nešto: od malih sastojaka ručak, od minimalnih
resursa koje sam imala – priliku. Od 2016. godine predsjednica sam Udruženja
žena „Pašinke“. Radimo na projektima osnaživanja žena u lokalnim zajednicama u
saradnji sa organizacijama „Mreža za izgradnju mira“, „Fondacija CURE“, „Fondacija
za ekonomsko osnaživanje žena“ te „Žene za žene internacional“ i dr.
Kako je
započeo vaš poduzetnički put? Kako je nastao brend „Voće i tradicija“?
ViT
je nastao iz inata. U nedostatku posla sam odlučila, zajedno s porodicom i
njihovom nesebičnom podrškom 2009. godine, zasaditi na porodičnom imanju 1200
sadnica šipurka, divlje ruže. Prve dvije godine sam pravila pekmez bukvalno na
otvorenom. Ujedno smo istraživali tržiste i potencijalne kupce, dorađivala
recept da ostane tradicionalan ali i zdrav, tražila dobavljače ambalaže,
dizajnere, štamparije za etikete… Prvo sam bila registrovana kao poljoprivredno
gazdinstvo, pa obrt, kupila neke mašine koje donekle ubrzavaju procese, ali i
dalje je najviše ručnog rada. Onda sam proširila ponudu na pekmez od jabuka,
šljiva, ajvar… Od početka ideja je bila da svi naši proizvodi budu sa
minimalnim udjelom šećera ili potpuno bez njega, gdje je to moguće. Također,
ostali smo dosljedni da nema hemijskih dodataka, pa smo morali istraživati
alternativne načine konzerviranja, ali i to smo uz savjete nekih profesora sa
Poljoprivrednog fakulteta usavršili koliko je moguće.
Kada ste pokretali svoj biznis i
registrovali ga, šta vam je bilo od najveće važnosti? Da li ste koristili neku
poticajnu mjeru pri pokretanju biznisa, pohađali edukaciju ili vam je pak najveći
oslonac bila porodica?
Imali smo ideju i slijedili je. Nije bilo
pomoći pri pokretanju, ali jeste kasnije. Poslala sam biznis plan Ministarstvu
poljoprivrede ZDK, oni su ga ocijenili odličnim i dali sredstva koja su u
startu učinila da opstanem. Što se tiče edukacije, svi smo znali kako napraviti
pekmez, ali nismo znali ništa o računovodstvu, o vođenju dokumentacije, o
agronomiji da šipurak da što veći rod, o dizajnu, o dobavljačima, o
prevoznicima, dakle to je stalna edukacija. Porodica je bila i ostala moj
najveći oslonac.
Svjesni smo
da je poduzetništvo samo po sebi izazov, a kada k tome dodamo ženu i činjenicu
da je iz ruralnih područja, to zasigurno otežava i onako teške poslovne
okolnosti. Koji su bili najveći izazovi sa kojima ste se susretali i kako ste
ih prevazilazili?
Najveći
izazov za svaki biznis je kako prodati proizvod i kako naplatiti novac. Kako da
neki tradicionalni proizvod sa sela bude na stolovima u Sarajevu? Tu mi je opet
podršku dala porodica, jer jednoj osobi je zaista teško postići sve to: brinuti
o biljci, proizvodnji, prodaji… Ono što je ostao najveći izazov je naplata.
Postoje i takvi nakupci koji vas smatraju izvorom robe koju ne moraju platiti.
Nažalost,
država nije osigurala pravni okvir za brzu naplatu, a pokretanje sudskih
procesa je skupo, s obzirom da ja kao obrtnik i obrti uopće trgujemo s
relativno malim količinama i radi se o relativno malim svotama novca pa je
pokretanje sporova neisplativo. Postoje srećom i oni drugačiji poput Špajza u
Sarajevu koji cijene naš rad i proizvode i s kojima imamo korektnu saradnju.
Po vašem
mišljenju, čega nedostaje kada je u pitanju stvaranje poticajnog okruženja za
razvoj poduzetništva žena?
Ako
govorimo o poljoprivredi, većini žena treba edukacija iz agronomije, a uopćeno,
svima je potreba bazična edukacija iz prodaje i marketinga, korištenja
socijalnih mreža kao kanala i sl. Također, ono što bi općine mogle raditi jeste
pomoć pri otkupu. Većina žena na selu ima kapacitet za neku malu proizvodnju, a
kada bi prodale to, bilo bi to značajno za njihov budžet i kvalitet budžeta,
ali se ne usuđuju, jer prodati uspiju samo rijetki. Dakle, neka mreža
otkupljivača i prerađivača bi dobro došla da se male parcele iskoriste više,
jer sad propadaju.
Vaši
proizvodi su zastupljeni i u BH
Treasures – BH korpi. Šta za vas znači saradnja sa Udruženjem poslovnih žena u
BiH?
Udruženje
je izvrsna prilika za reklamu. Organizuju sajmove, daju mogućnost da se bude
prisutno tamo gdje pojedinac nikad ne bi mogao sam doći. Bez njih nikada pekmez
iz nekog bosanskohercegovačkog sela ne bi otišao na UN-ov bazar u Beč, a to je
za jedan tradicionalni proizvod iz BiH veliko. Stvaranje prilika da ljudima iz
EU pokažemo šta radimo i kažemo direktno šta bi nam pomoglo… definitivno je
saradnja s Udruženjem vrlo pozitivna i važna stvar za sve nas.
Mersiha, vi
ste veoma poznati u svojoj lokalnoj zajednici, a najviše zbog toga jer ste
aktivni i jer okupljate i motivišete i druge žene. Veoma često ljudi ne
razumiju potrebu da se nešto učini za lokalnu zajednicu i smatraju to
gubljenjem vremena. Ipak, kada vidimo rezultate svoga rada, dobijemo dodatni
elan da ne odustanemo.
Negdje
se u nama, čini mi se, izgubilo ono što smo imali da lahko očistimo zajednički
kanal, očistimo snijeg s puta, bacimo i tuđe smeće…sad nećemo ni svoje,
mislim da taj osjećaj moramo vratiti ako hoćemo da napredujemo kao društvo.
Možda je to nerealna ideja, ali ja hoću da vjerujem da zajednica ne postoji
zato što ljudi žive jedni pored drugih nego jer se pomažu.
Iako
trenutna situacija nije najpovoljnija, šta biste savjetovali ženama koje imaju
poslovnu ideju? Šta je vaš životni moto, šta je to što vas potiče da idete
naprijed, usavršavate tehnologiju svojih proizvoda i borite se?
Treba
biti iskren, čovjek mora imati neku korist od svog posla, dakle, ta neka korist
me motiviše kad je ViT u pitanju, a posrećilo mi se što taj posao i volim
raditi. Što se tiče žena, mi, čini mi se, moramo imati za korak bolju ideju da
bi bila prihvaćena, moramo više tražiti, biti upornije ako bilo koji cilj
želimo ostvariti. Ako je to tako, onda neka – budimo upornije, budimo
angažovanije, u svim temama, ne samo u poslovnim.
